Kako voditi umom, srcem, tijelom i maštom

U svijetu učenja, coachinga i facilitacije sa svih strana smo okruženi znanjem. Dostupno nam je svugdje – u knjigama, na raznim edukacijama, na webinarima, platformama prepunim ideja, alata i strategija.
Za većinu nas, izazov nije nedostatak informacija. Izazov je – integracija. Zapravo, već sada znate puno. 

Mnogi facilitatori i treneri s kojima radim prema metodi i s alatima Points of You® imaju široko i bogato iskustvo. Poznaju modele, savladali su metodologije, godinama stoje pred grupama i prenose znanje snažno i uvjerljivo.
Ipak, iznova i iznova čujem isto: „Želim voditi drugačije. Želim se pojaviti autentičnije. Želim voditi na način koji je stvaran, povezan, živ.“
Ta želja i nastojanje nije za još više znanja. To je želja za mudrošću. Za prisutnošću. Za utjecajem koji nadilazi samo isporuku sadržaja i dotiče nešto dublje – u prostoru, u ljudima, u nama samima.

U Points of You® svijetu već godinama istražuju što to doista stvara one nezaboravne trenutke u facilitaciji. Trenutke kada se promijeni energija u prostoriji. Kada netko poveže sve točke i uvid ne dolazi samo iz razuma, već iz duboke osobne rezonancije. To su oni trenuci koje sudionici nose sa sobom dugo nakon što radionica završi. To nisu „iskustva radi iskustva“, nego proces u kojem se uvid spaja s učenjem – i postaje primjenjiv, i u sadržaju i u organizacijskim ciljevima.

U tom istraživanju, nakon što su radili s tisućama facilitatora diljem svijeta, počeli su uviđati dublji obrazac: Najutjecajnije sesije nisu uvijek bile savršeno isplanirane. No bile su žive. Donosile su emocionalnu rezonancu. Stvarale uvid. U sebi su nosile strukturu Points of You® metode – no ono što ih je činilo posebnima bila je ljudska komponenta. Prisutnost i esencija facilitatora činila je svu razliku.

Nije bilo samo važno što je rečeno ili učinjeno –nego kako je prostor bio držan, kako je facilitator reagirao, koliko je sebe unio u proces – s jasnoćom, osjećajima i povjerenjem. Te kvalitete ne doživljavamo kao „karakterne osobine“ s kojima se netko rađa. To su elementi koje svatko može njegovati i razvijati.

U Points of You® ih nazivamo: Četiri stupa transformacijske facilitacije. Prema iskustvu – i kroz svakodnevni rad – oni čine temelj onoga što znači voditi smisleno, emocionalno inteligentno i desnom polovicom mozga, obojeno iskustvo.

Ovaj tekst nije vodič kako napraviti više. Ovo je poziv da se vratimo onome što već postoji u nama. Da istražimo kako prisutnost, struktura, emocija, utjelovljenje i mašta imaju svaka svoju ključnu ulogu u podršci tuđem rastu.

Na kraju, bit facilitacije nije u tome da imamo odgovore. Facilitacija je znati kako otvoriti prostor da se dogodi nešto zaista – značajno.

1. stup: Um
Snaga namjere i strukture

Facilitacija započinje puno prije nego što prvi sudionik uđe u prostoriju.
Počinje u onom tihom trenutku kad sjednemo sami sa sobom i zapitamo se: „Zašto vodim ovu radionicu?“ Jasnoća koju unesemo u to pitanje daje oblik i snagu svemu što slijedi.

U dinamičnom svijetu edukacije, coachinga i organizacijskog razvoja lako je požuriti s pripremom sadržaja. Slažemo agendu, biramo alate, pripremamo slajdove i vrlo brzo uskačemo u operativni dio izvedbe. No bez jasne namjere, sve te aktivnosti mogu postati prazne. Kad facilitatori izgube kontakt sa „zašto“ – čak i najbolje osmišljena radionica lako sklizne u predstavu, umjesto da postane proces transformacije.

U Points of You® pristupu, um ne doživljavamo kao spremnik znanja, već kao kompas cijelog iskustva. On nam pomaže zadržati jasnoću kroz cijeli „luk“ radionice – poziva nas da svjesno biramo svaki korak: tijek, tajming, prijelaze. Daje nam strukturu, ali ne radi kontrole, već kako bismo stvorili prostor u kojem će sudionici imati smisleno i autentično putovanje. Ne govorimo ovdje o krutoj pripremi. Govorimo o promišljenom, svrhovitom dizajnu.

Istraživanja o obrazovanju odraslih potvrđuju vrijednost te mentalne jasnoće. Kolb i Kolb (2009) u svom radu o iskustvenom učenju naglašavaju važnost metakognicije – sposobnosti da razmišljamo o vlastitom učenju i procesu donošenja odluka. Kada kao facilitatori znamo „zašto“ svoje radionice, lakše se prilagođavamo u trenutku, odgovaramo na potrebe koje se pojave i vodimo sudionike kroz iskustva koja su i emocionalno i intelektualno integrirana.

Promišljena struktura stvara povjerenje. Kad sudionici osjete da radionica ima ritam i sidro, lakše se upuste u proces. A upravo to – paradoksalno – stvara prostor za spontanost. Struktura nam daje slobodu da budemo fleksibilni, da otpustimo skriptu kad trenutak to traži, i da vjerujemo tijeku, jer znamo da je temelj snažan.
Facilitirati iz uma nije stvar kontrole. To je stvar jasnoće. To je tiha disciplina svjesnog upravljanja vremenom, svrhom i prostorom koji držimo za druge.

💬 Pitanje za refleksiju: Prije nego što počnete s bilo kojom radionicom, zapitajte se: Koje iskustvo želim da ljudi ponesu sa sobom?

2. stup: Srce

Kreiranje prostora za emocije

Emocija nije nusprodukt učenja. Ona je – motor. Emocije oblikuju ono što ljudi pamte, kako se angažiraju i kakvo značenje izvlače iz nekog iskustva. U facilitaciji, naš posao nije samo informirati. Naš posao je – pozvati ljude da osjećaju. Da osjete znatiželju, dirnutost, nesigurnost, potvrdu… ili čak otpor. Sve su to sastavni dijelovi procesa. I svi oni zahtijevaju prostor. I dopuštenje da se zadrže.

Voditi iz srca znači stvoriti prostor u kojem emocije nisu "smetnja", već – signal. Znači postavljati pitanja ne zato da dobijemo odgovore, već da probudimo povezanost i svijest. Znači dizajnirati iskustva koja ljude pozivaju da "izađu" iz glave – i zarone u svoj unutarnji svijet. Kroz priču. Kroz slike. Kroz metafore. Kroz trenutke tišine. Jer kad se srce aktivira, tada počinje nešto stvarno.

Kao facilitatori, važno je i kako mi reagiramo kada se emocije pojave. Lako je reći da ih prihvaćamo. No jesmo li spremni ostati s njima kada postane nelagodno?
Kad netko pusti suzu –dajemo li maramicu zato što im treba, ili zato što nama postaje teško gledati njihovu ranjivost?
Ponekad male geste nose velike poruke. U našem radu učimo iznova: emocionalna sigurnost se ne stvara tako da uklonimo nelagodu, već da je poštujemo – bez potrebe da je odmah rješavamo.

Istraživanja o učenju odraslih potvrđuju: emocionalna relevantnost je ključna za motivaciju i angažman. 

Kada ljudi osjete da im je nešto važno – spremniji su dati se u to, uključiti se i rasti. Merriam (2001), Boud & Walker (1991) naglašavaju da su emocije središnji dio refleksije, te da njihova integracija u proces učenja vodi do dublje transformacije.

Dr. Brené Brown, poznata po svom istraživanju ranjivosti, autentičnosti i emocionalne hrabrosti, odavno nas podsjeća: transformacija ne počinje znanjem, već osjećajem.
“Promjena je moguća tek kada smo spremni zakoračiti u nelagodu – i osjetiti.”— Brené Brown
Stvaranje emocionalnog prostora ne znači forsirati dubinu ili “proizvoditi” katarzu. Znači izgraditi dovoljno povjerenja da emocije, kad se pojave, imaju pravo postojati. Da se mogu kretati kroz sesiju bez da ih zatvaramo.

To je uloga facilitatora – poslati jasan signal da su sve emocije dobrodošle. Da ništa ne treba popraviti ili sakriti. Da proces ima kapacitet izdržati sve što se u njemu pojavi.
To je ono što učenje čini ljudskim. Nije samo stvar uvida, već iskustva da smo viđeni, da nas se čuje i da smo dirnuti. Emocije nisu nešto čime treba “upravljati”. One su nešto što trebamo – poštovati.

 💬 Pitanje za refleksiju: Na sljedećoj radionici, zapitaj se: Jesam li stvorio/la uvjete u kojima ljudi smiju osjećati – i imaju dopuštenje da to izraze bez požurivanja, preusmjeravanja ili racionalizacije?

3. stup: Tijelo
Čitanje prostora kroz prisutnost

Postoji trenutak na gotovo svakoj radionici kada se energija promijeni. Možda je to duga pauza nakon pitanja. Neočekivana tišina u radu u paru. Pogled na licu sudionika koji potraje sekundu predugo. To nisu tehnički trenutci. To su utjelovljeni trenutci. I ne traže tehniku – već prisutnost.

Naše tijelo je najiskreniji dio nas. Puno prije nego što progovorimo, komuniciramo disanjem, držanjem, pokretom ili mirovanjem. Kao facilitatori, emocionalnu klimu prostorije nosimo u vlastitom živčanom sustavu. Ako smo prizemljeni – sudionici se osjećaju sigurno. Ako žurimo – prostor se steže. Ne moramo ništa reći. Prostor to već zna.
No prisutnost nije samo smirivanje prostora. To je i način na koji slušamo. Ne samo riječi – već ono između riječi. Facilitator usidren u vlastitom tijelu može osjetiti: je li tišina znak duboke refleksije – ili gubitka povezanosti. Može osjetiti razliku između tihe prostorije koja integrira – i one koja se “ugasila”.

Ova vrsta utjelovljenog vodstva ne dolazi iz toga da radimo više. Dolazi iz toga da radimo manje – i osjećamo više. Iz povjerenja da integracija naših alata, modela i okvira ne živi samo u glavi – nego i u intuiciji. U sposobnosti da stanemo i pitamo: Što se ovdje stvarno događa? I da zatim odgovorimo – ne s “izvedbom i nastupom”, već s finim podešavanjem.

Istraživanja u području utjelovljenog učenja i neuroznanosti potvrđuju ono što mnogi facilitatori već intuitivno znaju: koregualcija, način na koji se naši živčani sustavi sinkroniziraju s drugima, temelj je emocionalne sigurnosti i angažmana. Francesconi (2010) i Hamman (2019) su pokazali da fizička prisutnost facilitatora – uključujući disanje i držanje – izravno utječe na to kako se sudionici osjećaju, uče i otvaraju. Tijelo postaje alat – no ne mehanički. Tijelo je ugođeni instrument.

Prisutnost nije samo nešto što nudimo. To je nešto što – pozivamo. Kao facilitatori, možemo stvoriti prostor u kojem se sudionici povezuju sami sa sobom – kroz tijelo. Možda je to trenutak svjesnog disanja. Promjena položaja tijela. Nježni poziv na pokret ili interakciju s drugima u prostoru. Ova utjelovljena iskustva ukorjenjuju proces učenja. Kad ljudi počnu slušati sebe iznutra – transformacija se produbljuje.

Tijelo tada nije samo spremnik za emocije. Ono postaje – izvor uvida.
U Points of You® zajednici kažemo: Prisutnost nije nešto što isporučuješ. To je nešto što postaješ. A kad si zaista u svom tijelu – možeš osjetiti ne samo sebe, već i stanje cijele prostorije. Tada facilitacija postaje živa. Tada intuicija postaje stvarna.
⸻
💬  Pitanje za refleksiju: Na sljedećoj radionici, zapitaj se: Mogu li osjetiti energiju prostorije?

4. stup: Mašta
Otvaranje prostora za igru, uvid i mogućnosti

Mašta je često pogrešno shvaćena u profesionalnom okruženju. Doživljava se kao nešto apstraktno, možda čak i suvišno. No u facilitaciji, mašta je jedan od najpraktičnijih alata koje imamo. Ona nam omogućuje da ublažimo granice sigurnosti, potaknemo razmišljanje kroz sliku i metaforu, te otvorimo prostor za nastanak novog značenja. 

Tamo u mašti – u tom prostoru – učenje postaje osobno. Kada sudionik odabere fotografiju koja predstavlja kako se osjeća, često zaobiđe uobičajene filtere logike i objašnjenja. Slika postaje ogledalo. Ona daje oblik nečemu što prije nisu znali imenovati. Ponekad ih iznenadi vlastiti odabir. Ponekad govore o slici deset minuta, a da nisu ni svjesni koliko su zapravo o sebi otkrili. To su trenuci u kojima mašta tiho odrađuje svoj posao. Ne nudeći odgovore, već pomažući ljudima da dosegnu ono do čega same riječi ne mogu doprijeti.

U Points of You® metodologiji koristimo vizuale, pripovijedanje i metafore ne kako bismo proces uljepšali, već kako bismo ga produbili. Neuroznanost podržava ovakav pristup.

Istraživanja Bara i Nete (2007.) pokazuju da emocionalno nabijeni vizualni podražaji aktiviraju asocijativne i emocionalne centre mozga brže nego verbalno rezoniranje. Drugim riječima, mozak osjeća prije nego što počne razmišljati. Zato su slike i simboli često most između uvida i izražavanja. No mašta nije samo dubina. Mašta je i igra. Kada uvedemo kreativne metode, neočekivane kombinacije, poetska pitanja, iskustvo slično igri – mijenjamo emocionalni ton prostora. Ljudi se smiju, improviziraju, spuštaju svoje obrane. I tada se događa nešto važno: njihov se živčani sustav opušta. Njihova znatiželja se budi.

Istraživanje Barbare Fredrickson (2001.) o ulozi pozitivnih emocija u učenju pokazuje da zaigranost širi način na koji ljudi vide, razmišljaju i sudjeluju. Ona stvara prostor za eksperimentiranje. Potiče uvide. A možda najvažnije – šalje poruku živčanom sustavu: sigurno je probati nešto novo. 

Facilitatori koji prihvaćaju maštu znaju da kreativna iskustva ne umanjuju ozbiljnost rada – već ga čine ljudskijim. Kada otpustimo potrebu da zvučimo pametno, kada dopustimo trenutak iznenađenja ili ludosti, prostor postaje iskreniji. Prestajemo glumiti i počinjemo se povezivati. Prestajemo tražiti "točan odgovor" i počinjemo osluškivati ono što se želi izraziti. Mašta nam ne daje posljednju riječ. Ona nam daje prvi trag. A kada slijedimo taj trag – kroz sliku, pokret ili metaforu – često se nađemo na mjestima na koja nismo ni slutili da ćemo stići. Ne zato što nas je netko tamo vodio, već zato što nam je prostor dao dopuštenje da ih sami otkrijemo.

💬 Pitanje za refleksiju: Na svojoj sljedećoj radionici ili sesiji postavi si pitanje: Gdje mogu unijeti taman toliko iznenađenja ili lakoće, da pomognem ljudima pristupiti nečemu za što nisu niti znali da su spremni izreći?

Zaključak: Integracija

Zaokružujući priču
Četiri stupa transformativne facilitacije — um, srce, tijelo i mašta — nisu alati koje treba dodati u svoju “torbu s alatima”. Oni su dio vas. Oni su vaš unutarnji kompas koji vodi kako se pojavljujete, kako držite prostor i kako pomažete drugima da se iz uvida pomaknu prema stvarnoj promjeni.

Svaki stup donosi nešto ključno. Um donosi jasnoću i strukturu. Srce dopušta da emocije izađu na površinu i budu prihvaćene. Tijelo nudi prisutnost i regulaciju. Mašta otvara prostor za ono što još nije poznato. Zajedno stvaraju polje u kojem se sudionici osjećaju sigurno, znatiželjno i spremno zakoračiti u nešto novo.

Ono što ove stupove čini snažnima nije koliko ste ih „naučili“, nego koliko ih iskreno utjelovljujete. Kod većine nas, jedan ili dva dolaze prirodno, dok ostali zahtijevaju više namjere, više prakse — ili jednostavno više dopuštenja da se pokažu.

Istraživanje Amy Edmondson o psihološkoj sigurnosti potvrđuje da transformacija uspijeva kada se ljudi osjećaju viđenima i podržanima — ne osuđivanima ili požurivanima. U visokofunkcionirajućim timovima, razliku ne čini uvijek najpametniji uvid, već onaj koji je izrečen s hrabrošću i primljen s pažnjom. 

Bilo da želiš doraditi svoju praksu ili unijeti dublju transformaciju u timove i organizacije — razgovarajmo. Bez pritiska. Samo prostor u kojem se možeš povezati sa sobom i pronaći jasnoću.
Zato prije nego što kreneš dalje, stani na trenutak. Razmisli o prostorima koje stvaraš. Kako ljudi odlaze s tvojih radionica — puni energije ili iscrpljeni, otvoreni ili nedirnuti?

Najdublja transformacija ne počinje s još više sadržaja. Počinje s jednim iskrenim trenutkom refleksije.

Koji ti stup tiho šapće da ga više živiš u svojoj facilitaciji — baš sada? Možda je to tvoj sljedeći korak. A možda je vrijeme da tim putem krenemo zajedno.

Zanima te više o ovoj temi ili želite radionicu za svoj tim ili Train the Trainer program? Javi se putem linka www.mentalnaagilnost.com/contact 

Izvor: Points of You® Ltd


Reference
Bar, M., & Neta, M. (2007). Visual elements of subjective preference modulate amygdala activation. Trends in Cognitive Sciences, 11(6), 256-262.https://doi.org/10.1016/j.tics.2007.05.003

Brown, B. (2012). Daring Greatly: How the Courage to Be Vulnerable Transforms the Way We Live, Love, Parent, and Lead. Gotham Books.Deci, E. L., & Ryan, R. M. (2000). The “what” and “why” of goal pursuits: Human needs and the self-determination of behavior. Psychological Inquiry, 11(4), 227–268. https://doi.org/10.1207/S15327965PLI1104_01

Fredrickson, B. L. (2001). The role of positive emotions in positive psychology: The broaden-and-build theory of positive emotions. American Psychologist, 56(3), 218–226. https://doi.org/10.1037/0003-066X.56.3.218

Francesconi, M. (2010). Embodied learning and the sensitive body: Reconsidering the role of the body in professional development. International Journal of Educational Research, 48(4), 228–235.

Hamman, L. (2019). The Power of Co-Regulation in the Classroom. Educational Leadership, 76(8), 36–42.Luckin, R., Holmes, W., Griffiths, M., & Forcier, L. B. (2016). Intelligence Unleashed: An Argument for AI in Education. Pearson Education.