Blog #organizacijska kultura

Umjetna inteligencija je izvanredna. Analizira brže nego što možemo razmišljati. Uočava obrasce, optimizira učenje, dovršava naše rečenice i oponaša naš ton. Piše poput nas. Ponekad — zastrašujuće precizno. Ipak, uz to čudo, postoji tiha bojazan. No u području ljudskog razvoja moramo postaviti drugačije pitanje: Može li AI zamijeniti ljudsku povezanost? Može li vidjeti našu tugu i tiho sjediti uz nju? Može li osjetiti oklijevanje u razgovoru ili osjetiti neizrečenu napetost u prostoriji? Može li držati titraj hrabrosti potreban da se kaže: “Ne znam”?

Živimo u svijetu u kojem sve oko nas neprestano "govori". Sastanci su prepuni razgovora, inboxi zatrpani dugim objašnjenjima, a čak i prostori za učenje rijetko ostavljaju mjesto za tišinu. U toj bujici riječi često se izgubi ono najvažnije – emocionalna istina. U organizacijskoj psihologiji, tišina nije samo pauza – ona je snažan signal. Može predstavljati prisutnost, razmišljanje ili emocionalnu dubinu.